U petak 24. rujna 2021. u Osnovnoj školi Grude održano je predstavljanje dviju knjiga uvaženoga književnika iz Runovića kod Imotskog Ivana Bitange Šujana. Zbirka pjesama s naslovom Čiji si objavljena je prošle godine, i druga knjiga naslovljena Imotska zmija smija izišla iz tiska ove godine, obje u nakladi Matice hrvatske u Grudama čiji je predstavnik Mario Bušić.
Voditeljica programa bila je Ivana Bošnjak, koja je uz predstavljanja prestavljača govorila i nekoliko uvodnih misli o ovim Šujanovim knjigama. O knjizi Čiji si recenziju je napisao don Ilija Drmić, a izgovorio je ovom prigodom one najvažnije naglaske za prisutne pohoditelje. “Zaključno valja reći da su ove pjesme ispisane u duhu poetike koja uvažava i koristi stilske figure i sve jezične mogućnosti. To je stvar za daljnju raščlambu, ali svaki pomni čitatelj otkrivat će postupno i polako ta snažna oblikovanja koja ukazuju sve one skrivene poruke, primjerice, u pjesmi Kad bi se vratio, što je zapravo pjesničko umijeće koje se razlikuje od proze i epike. Sadržajno se o ovoj pjesmi može ispjevati cijela epska deseteračka pjesma u kojoj se ništa više ne bi reklo od ovoga što je sada rečeno u odnosu na ubijenoga muža u ratu i ženu koja ga je čekala sa svojim sinom kojemu je ostao posljednji očev zagrljaj, a da mu je bio još jedan, valjalo bi. To je sve rečeno umijećem primjerenim poetici poezije, koja je kraljica književnosti. U stihozbirci ima stihova koje nazivamo haikuističkim stihovima, što kraći, tj. što manje riječi, to bolje, ali s bisernom porukom. Pjesme ovdje nanizane na pjesnički lanac bude sve misaone sfere ljudskoga života i čovjeka, a u njima se i zrcale određene slutnje i istina koja nas raduje. Ništa nas ne može obradovati kao istina o Bogu, svijetu i čovjeku izražena pjesničkim načinom. Ovdje imamo upravo takvu poeziju koja nas uvodi u svijet istine, a on je obasjava sa svih strana da kao takva svijetli po ovoj strani i pogotovo s onu stranu, te odozgor do dolje da nas osvijetli i da se vidimo, jer naše postojanje je vrlo zanimljivo. Mi ulazimo u budući život s bogatim oblicima zemaljskoga života, a grijehe i propuste Bog će nam oprostiti ako stanemo uspravno preda nj kajući se. Budući da on podosta govori o smrti, reći ću i to da prelaskom u drugu zbilju našega postojanja, nećemo moći zaobići Vječnu svjetlost – Boga, jer to je nemoguće, moramo se s time susresti i po njegovu svjetlu posvema se ogledati, te dopustiti da budemo umiveni u Duhu i da uđemo u prostore gledanja Boga ‘licem u lice’, kako kaže sv. Pavao, te da se za njega posvema opredijelimo.“
Potom je govorila o ovoj stihozbirci Čiji si recezentica Mara Pezo s puno pjesničkoga znanja, umijeća i duha. Najprije je pročitala pjesmu A. B. Šimića s naslovom Nađeni Bog, čija je vrijednost trajna kao i svaka biblijska riječ i misao. Poslije ove pjesme pročitala je nekoliko Šujanovih pjesama i svaku tumačila da bi slušatelji otprve imali bolji uvid u rečeno. Da ne bismo ostali samo na rzini govorenja, evo i jedne njegove pjesme s naslovom Račun vrimena: “Kad utrnu svjetla/ utiša pljesak i zvižduk/ pitat će/ koliko si tuđih rana vidao/ koliko tuđih brimena uprtio/ Ivane sine Petrov/ to će ti odrediti/ smrt/ il život.“ Ovdje je sve rečeno o njegovu kutu motrenja zbilje, naše ljudske stvarnosti koju je odredio i svojim evanđeljem Isus Krist (usp. Mt 25,31-46).
Treći predstavljač, inače urednik ovih knjiga, Mladen Vuković govorio je o onoj drugoj knjizi naslovljenoj Imotska zmija smija. On je napisao u proslovu i ovom prigodom rekao: “Ivan Bitanga Šujan od svojega prvoga stiha, poetskog iskona, sklon je duhovitom i aforističkom iskazu, u više su njegovih zbirki tiskani ciklusi Šujanizmi, svojevrsni šaljivi haiku i mudroslovne osmislice. Ovom slatkom knjižicom zaplovio je i proznim iskazom bilježeći mikroknjiževne vrste: anegdote, berekinade, doskočice, fore, gegove, glende, navlakuše, škerce, štoseve, uncutarije, viceve, zezancije i druge rodijačke oblike smijada. Uz dobro srce i veliku dušu, autor ima i otvoreno uho koje sluša kucaje vremena, koji se u kardiogramima malog čovjeka oglašuju i čuju kao grohotan smijeh, hranjivo duševno zrnje koje se i namjerno i slučajno rađa u grlima ljudi spremnih i jakih da se našale, najprije na svoj, a zatim i na tuđi račun.“
Evo jedne takve: “Godine 1984. mraz odnio lozu, što je silno pogodilo Marka Puljića ‘Blaževića’, te je rđavu godinu doživio tragično i osta upanćena njegova izjava: – Ove san godine Duvnjak. Marko se te godine u svojoj sedandesetoj propušio.“ Počujte i drugu: “Okupilo se društvo i razgovaraju o pijenju kave, što in bijaše strast. Ljubo prozbori. – Apač pije čin ustane. – Kao da ti nisi? – uzvrati Apač. – Jesan, ali ja najprija zapalin. – doda Ljubo.“
Valja spomenuti da je naslovnice ovih dviju knjiga uradio Augustin Kujundžić Ago kao i neke druge ilustracije, a ovu drugu obogatio svojim karikaturama Perica Majić “Miličić“. Pisac je zahvalan svima koji su ga poticali na stvaralaštvo podržavajući ga.
