TRAGOVI JEDNOG ŽIVOTA – USPOMENE FRA BAZILIJA PANDŽIĆA

baz_150.jpg

Ovih dana iz tiska je izišla nova knjiga pod naslovom "Tragovi jednog života – Uspomene fra Bazilija Pandžića". U ovoj autobiografiji fra Bazilije Pandžić, hercegovački franjevac, dvostruki doktor znanosti, povjesničar i arivist, kroz dvadeset poglavlja i isto toliko fotografija na 196 stranica opisuje svoj život od djetinjstva (rođen 1918. u drinovačkom zaseoku Graovišće), prvih sjećanja i pohađanja Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu (1929.-1938.), preko djelovanja u Italiji (1942.-1990.) i zaposlenja u arhivu Generalne kurije Franjevačkog reda u Rimu (od 1948.), prvog poslijeratnog dolaska u Domovinu (1968.) do konačnog povratka (1995.). Fra Bazilije živi u Zagrebu i usprkos dubokoj starosti neumorno piše. Knjiga je tiskana u ogulinskoj OG-grafici. Urednik izdanja je Draženko Tomić.

Uočavamo da ova knjiga s pravom nosi u svom naslovu riječ "uspomene" – to nisu "ispovijesti". Fra Bazilijev pristup vlastitoj prošlosti je razumski i pedagoški, rjeđe emotivan. On donosi one crtice koje će porukom oplemeniti čitatelja. Praznine iz vlastitog sjećanja ili bilješki dopunja životopisima svetaca (sv. Franje Asiškog), ili jednostavno priča povijest neke države, pokrajine, grada (SAD, Izrael, Rusija, Kalifornija, New York, Chicago). Duboka emotivnost pisca očita je u nekoliko priča (posjet Lurdu, smrt dragih osoba: majke Matije – Mace r. Brnadić, fra Dionizija Lasića, fra Dominika Mandića, mons. Šime Duke). U iznošenju manje lijepih uspomena nema tvrdnji koje bi išle za tim da nekog ocrne. Naprotiv, i životne zgode u kojima mu je nanijeta očita nepravda (kao neistina o služenju mise u Grudama) Bazilije činjenično točno i nepristrano opisuje.

Oni koji možda očekuju u ovoj knjizi više izvještaja o djelovanju i vezama u hrvatskoj emigraciji – fra Bazilije sam kaže da bio posrednik u nekim osjetljivim (čitaj: diskretnim) poslovima – ostat će razočarani. Štoviše, površniji čitatelj koji ne uzme u obzir mjesto i vrijeme "odvijanja radnje ove knjige" steći će pogrešan dojam da je fra Bazilije veći dio svog života proveo putujući ili barem šetajući. Za takvog čitatelja ove uspomene će biti tek "tragovi" koje je teško slijediti. Tako su jedne dnevne novine naslovile intervju s fra Bazilijem "Kako sam čuvao vatikanske tajne". Zbog perfekta u rečenici stječe se dojam da je tu fra Bazilije otkrio sve što zna. Poznajući ga skloniji smo vjerovati da je on govorio u prezentu ("Kako čuvam vatikanske tajne"), a mislio u futuru ("Kako ću (i nastaviti) čuvati vatikanske tajne").

U završnom poglavlju knjige, čudeći se kako je sve tako brzo prošlo, i s pogledom uprtim u budućnost, fra Bazilije kaže: "U ovim prošlim godinama kao i svaki drugi čovjek radio sam uzdajući se u svoje sile, ali nisam zaboravljao da sam na putu za vječnost. Imao sam u svom radu nekih uspjeha, koji su mi davali izvjesno zadovoljstvo, ali bilo mi je jasno da je to sve prolazno i kratkotrajno i u očekivanju pravog života.

 

Tekst preuzet s web stranice Hercegovačke franjevačke provincije.

Autor: Fra Draženko Tomić