Dragi prijatelju Zvonko!
Ovo je pismo emotivno, prijateljsko, iz ljubavi i ponosa, iz dna srca i duše! Želimo ti kazati javno da ćeš nam nedostajati, kao prijatelj i čovjek, kao brat!
Prije desetak godina kad smo u Grudama u kinodvorani organizirali večer tebi u čast, kad smo ti poslali prvo pismo podrške dok si bio u američkom zatvoru, radovali smo se da si živ i nadali smo se da ćeš nam doći. Nakon toga smo se svake godine sastajali da ti kažemo hvala i damo ti podršku u teškim tamničkim danima. Znali smo negdje u svojoj duši da ti to malo naše pažnje mnogo znači. Zato smo to činili, iz ljubavi prema tebi i prema tvojoj dragoj Julie. Ona je bila uvijek s nama, radovala se kad god bih je nazvao i kazao joj da ćemo organizirati za tebe večer podrške i zahvalnosti! U Staroj crkvi u Gorici uglas smo bili složni: Uza te smo, dragi Zvonko!
Naposljetku smo dočekali dan da nam dođeš u Goricu, u svoju rodnu Goricu, 2. kolovoza 2008. godine, uoči sv. Stipana. Tada je cijela Gorica disala jednim plućima, mnogi su se nudili pomoći oko dočeka, svatko je i pomogao na svoj način. Goričani su te voljeli kao svoga sina, brata, oca. Makar si znao pripovijedati kako je u Gorici bilo onih starijih žena koje su te ganjale zbog nepodopština u djetinjstvu, sve su one na koncu bile s tobom i za te u molitvama, i čekale kad ćeš se vratiti svojoj majci i svomu ocu, svojoj kući.
Kad si došao nakon dočeka dobrodošlice, odmah si otišao pomoliti se i pustiti suzu na grobu svojih roditelja koji su umrli dok si bio u tamnici. Umrli su iščekujući te, tvoji Pejija i Kenduša.
I dalje smo ostali s tobom i s tvojom Julie, i danas ne želimo biti nigdje drugdje nego s vama. Opet na onaj način povezani s tobom u svojim molitvama, duboko u svojim srcima, a s Tvojom Julie u velikoj tuzi. Otišao si u zagrljaj svomu Bogu, tolikim mirijadama hrvatskih mučenika, tolikim hrvatskim domoljubima koji nisu dosanjali svoje snove o Hrvatskoj, slobodnoj, o Hrvatskoj po mjeri onih žrtvenika koji su bili spremni sve za nju dati, do zadnje kapi krvi i suza a zauzvrat ništa ne tražiti doli slobode i sreće svojih sunarodnjaka. Ostavio si nam putokaz prema istinskoj slobodi, žrtvi, onako kako se uistinu živi život za svoju Domovinu, iskreno i neokaljano.
Vjeruj, ostat ćeš nam uvijek u srcu. Zapivat ćemo gangu za te u Gorici u sopri za Božić, onu koju si najviše volio: Selo moje evo dođoʾ u te da obađem svoje stare pute.
Ti i tvoja Julie ste članovi naše Bratovštine, Bratovština sv. Stipana Prvomučenika Gorica-Sovići ponosno to ističe! Klapa Bratovština će ti i dalje pivati tvoju ljubljenu pismu: Kroacijo, iz duše Te ljubim.
Počivaj u miru Božjem, dragi prijatelju!
Mario Bušić
