U petak, 7.travnja, 2017. u 18 h, u velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu, Matica hrvatska i Ogranak Matice hrvatske u Grudama predstavilli su knjige pjesama grudske autorice Marine Alerić Bebić iz Drinovaca.
Knjige su predstavili prof. dr. sc. Vlado Pandžić, književni kritičar Mate Kovačević i književnica Ljubica Benović.
Događaj je glazbeno uljepšao glazbeni sastav Three colors of jazz.
Autorica se predstavila s dvije zbirke poezije koje su istovremeno objavljene, u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Grudama, potkraj prošle godine.
Osim velikog odziva posjetitelja, posebno je poticajan i zanimljiv bio uvodni pozdravni govor potpredsjednika Matice hrvatske gospodina Stjepana Sučića kao i izlaganje prof.dr.sc. Vlade Pandžića o Marininim stihozbirkama Ptica na prozoru i Bijeli pelin koja je kao zbirka domoljubnih i bogoljubnih pjesama svojevrsni poetski spomenik svim hrvatskim braniteljima, a osobito dragovoljcima Domovinskog rata s posebnim osvrtom na autoričina poginulog brata Ivana Alerića iz Drinovaca čiji je intelektualni i moralni portret autorica ukratko opisala u knjizi.
IZLAGANJE PROF.DR.SC. VLADE PANDŽIĆA NA PREDSTAVLJANJU KNJIGA MARINE ALERIĆ BEBIĆ 7.TRAVNJA 2017 U MATICI HRVATSKOJ U ZAGREBU
Štovane gospođe, štovana gospodo,dragi prijatelji, srdačno vas pozdravljam.
Večeras, ovdje u glavnom gradu svih Hrvata, Hrvatske, Hrvatstva, predstavljamo knjige pjesama, kao što je već najavljeno, gospođe Marine Alerić Bebić. Izniman je ovaj svečani događaj, jako radostan jer govorimo o odličnim zbirkama pjesama , ali i istodobno jako bolan jer morat ćemo dotaknuti i stare vrlo duboke rane, podsjetiti na neizlječivu ranu koju je velikoj obitelji (sada pokojnih) Jure i Mile Alerić nanijela strašna tragedija prije dvadeset pet godina (14.travnja 1992.). Poginuo je kao hrvatski branitelj, kao hrvatski vitez, njihov premili sin Ivan, obiteljska i hrvatska dika i ponos, profesor koji je govorio mnoge jezike, a francuski kao francuski jezikoslovci.
Odmah je potrebno istaknuti kako je izvrsna hrvatska pjesnikinja Marina Alerić Bebić svoje najbolje antologijske pjesme nijansirala u okruženju uspomena i neizmjerne ljubavi prema nezaboravnom bratu Ivanu što se poetski jasno ostvaruje kao najiskrenije i najljepše hrvatsko domoljublje, neizmjerna ljubav prema hrvatskom narodu, Lijepoj Našoj, vječnoj domovini Hrvatskoj.
Nema dvojbe da je Marina izvrsna hrvatska pjesnikinja. Njezine pjesme, profesorski rečeno, zaslužuju najbolju ocjenu: izvrstan (5). Što vrijeme bude više odmicalo, to ćemo sve češće shvaćati da je ponovno hrvatsku književnost Bog blagoslovio uzornom, iznimnom, izvornom pjesnikinjom, Drinovčankom. Bogu hvala na daru! Govorništvo se uči, kako su govorili još grčki učitelji, ali pjesnikinje ili pjesnici Božji su dar. Ponavljam: Bogu hvala!
U ovoj prigodi samo ću jezgrovito potkrijepiti odlične ocjene Marininih zbirki pjesama jer to će također činiti štovana, izvrsna književnica Ljubica Benović (također iz Drinovaca) i štovani književni kritičar Mate Kovačević. Ako mi Bog dade bolje zdravlje nego što je sada nakon prometne nezgode, gripe i kašljucavoga bronhitisa, jamčim da ću brzo završiti opsežni esej o njezinim pjesmama te objaviti ga u književnom časopisu ili zborniku.
Moje neprijeporne tvrdnje o izvrsnosti Marininih pjesničkih knjiga, neka mi bude slobodno reći, imaju utemeljenje u bogatim iskustvima (pedeset i dvije godine!) javnoga razmišljanja, proučavanja, tumačenja, školskoga i sveučilišnog interpretiranja i recepcije ta ocjenjivanja pjesama nekoliko tisuća pjesnika, hrvatskih i svjetskih diljem Europe. Kao profesora, posebno napominjem veže me i prisega za objektivno govorenje, bez obzira koliko me ograničavaju zavičajne, obiteljske, svojtinske i prijateljske sveze.
Međutim, ne mogu izbjeći subjektivnost u izricanju velike radosti što se Marina vratila na pjesničku pozornicu na kojoj je stekla početnu slavu prije trideset dvije godine (1985.) kada je svečano okićena iznimno važnom nagradom “Šimićevih susreta“ za pjesnike srednjoškolce. Primila je tada mnoštvo čestitaka, istaknute su sjajne prognoze. Govorio sam i sam njezinima, osobito sestri Dragici i bratu Ivanu, da je čeka sjajna budućnost hrvatske pjesnikinje.
Do te je nagrade Marina došla u skladu i s mojim očekivanjima.
Često sam na rodbinskim, obično ljetnim sastancima početkom osamdesetih prošloga stoljeća pitao njezinu sestru Dragicu, ujnu svoje supruge (mlađa , ali ujna što nije rijetko u našoj blagoslovljenoj Hercegovini) da mi pokaže svoje nove pjesme, a ona je srdačno odgovarala:
„Umjesto mene pjesme piše moja sestra Marina koja je imala samo pola godine kad smo na sastancima literarne družine pisali pjesme o članovima svoje obitelji.“
Gospođa Dragica Alerić, udana Glavaš (pretpostavljam da je ovdje njezina kći Kristina pa joj srdačan pozdrav) u školskoj je godini 1966/1967 bila odlična učenica osmog razreda osnovne škole Antuna Branka i Stanislava Šimića u Drinovcima a pisala je prekrasne pjesme kao članica literarne družine Antuna Branka Šimića. Bio sam sretni voditelj i nastavnik tih mladih potencijalnih pjesnikinja i pjesnika koji su uglavnom objavljivali svoje radove u zagrebačkim listovima, ali i u Mostaru. Članica je toga drinovačkoga društva bila i ovdje nazočna izvrsna hrvatska pjesnikinja, gospođa profesorica Ljubica Benović, onodobna učenica petoga razreda osnovne škole.
Nakon što je 1985. Marina pjesničkom slavom ovjenčana, objavila je u Sarajevu pjesmu Čovjek ili monodrama za jednokratnu upotrebu. Kao studentica u Zadru sustavno je proučavala hrvatsko i svjetsko pjesništvo, ali nije objavljivala svoje pjesme. Njezin uzorno naobraženi brat Ivan, hrvatski domoljub s vrhunskom europskom kulturom, više puta mi je rekao:
„Objavit će ih jednog dana.Postala je previše samokritična.“
Kad smo se sreli posljednji put u hrvatskim braniteljskim odorama, Ivan mi je rekao da od Marine očekuje domoljubne, braniteljske pjesme. Međutim, uskoro strašan dan! Užasavajuća vijest šokirala me je u Grudama:
„Ivan Alerić je poginuo.“
S prijateljem Nićom Nikolom Glavašem, Dragičinim mužem, jurim u Ploca. U dvorištu obiteljske kuće već mnoštvo svijeta: plač, jauk… Neopisivo bolno. Četiri dana kasnije – Ivanov pogreb. Moja prijateljska i vojna obveza. Govor nad otvorenim grobom. Bože, nikada mi nije bilo teže govoriti… Muka! Strašno bolno!
(Kratka napomena: hrvatskom vitezu Ivanu Aleriću moramo posvetiti što prije jedan stručni i znanstveni skup, a zatim tiskati zbornik radova o njegovu životu i djelu.)
Izgledalo je mnogima tijekom sedamnaest godina nakon te strašne tragedije da je zašutjela duboko ožalošćena, šokirana, neutješna Ivanova sestra, darovita pjesnikinja Marina, a onda se prije nekih osam godina pojavila kao iznenadni bljesak ljetnje munje koja najavljuje osvježenje na hrvatskoj književnoj pozornici. Veliku je pozornost na portalima izazvala njezina antologijska pjesma Glas hrvatske žrtve, a zatim objavljuje nekoliko pjesama u Osvitu.
Nameće se dojam, ako to ne ostaje njezina tajna, Marina je neprekidno i potiho pisala: prekrasne, antologijske pjesme, koje će, među ostalim, postati najljepši spomenik predragome bratu Ivanu kakvoga nema u hrvatskoj književnosti. Vjerojatno je pjevala, suznih očiju cizelirala šutke svoje zanosne stihove u neizmjernoj žalosti, pritisnuta i drugim teškim ratnim traumama, nakon kojih su uslijedile i nove iznenadne obiteljske velike žalosti.
Ipak, došlo je doba radosnih vijesti. Na kraju prošle godine Marina Alerić Bebić veselo najavljuje tiskanje svojih dviju knjiga. Jako nas je obradovala dokazavši da je izvrsna hrvatska pjesnikinja: prvo – zbirkom antologijskih domoljubnih i bogoljubnih pjesama Bijeli pelin, a zatim drugom Ptica na prozoru. Ubrzo sam ih dobio, pozorno čitao, izrekao najljepše pohvale te najsrdačnije čestitao.
Na prvi pogled već je jasno kako podugo samozatajna pjesnikinja ne robuje nikakvim oponašanjima današnjih različitih pjesničkih nastojanja, lutanja i zagonetavanja. Bježi od uzaludnih stranputica, sklada hrabro svoje zadivljujuće lirske stihove koji hitro predočuju njezino pjesničko umijeće: nudi slobodan lirski pjev bez ikakvih stega, ali potiho, neobično ponudi i lepršavo jezgrovito fabuliranje koje neočekivano nakon planiranih prekida rečenične melodije okiti specifičnim izvornim metaforama, ali i aluzivnim metonimijama koje bogate i krase izričaj lirskog subjekta te ostalih lirskih nazočnika.
Očaravaju nas slobodni Marinini stihovi biserno razvidnim domoljubljem, bogoljubljem, čovjekoljubljem, čistom mišlju i nedvojbenom odlučnošću slanja pjesničkih poruka koje jasno naznačuju njezinu poistovjećenost s bratom Ivanom:
Ne zovite me Marinom
Nemojte me nikako zvati
Nikojim glasom niti slovom
Samo me zovite
Zovite me samo
Sestrom Ivanovom
Vječni zavjet sestrinske ljubavi dičnomu bratu slavi izvorna hrvatska pjesnikinja. Slavit će tako dovijeka hrvatsku borbu za slobodu, za neovisnost na koju se predugo čekalo jer nije bilo ni hrabrosti ni snalažljivosti. Časti hrabre hrvatske branitelje, Ivanove braniteljska suveznike (suborce), plemenitim hrvatskim riječima, skladajući domoljubni i rodoljubni zanosni pjev koji ne može ostaviti mirnim ni jedno hrvatsko srce.
Marina časti i slavi slobodu pjesničkoga izražavanja. Britko ironizira, žestoko kritizira one koji u kavezu svoje sebičnosti žrtvuju prolivenu hrvatsku krv, hrvatsku slobodu i neovisnost za sitne interese zaboravljajući hrvatske branitelje koji su svoje živote dali za Hrvatsku.
Nije moguće pronaći zbirku hrvatskoga domoljubnog pjesnika koji tako iskreno i nedvosmisleno izriče i svoja nezadovoljstva aktualnim domovinskim stanjem. Dok sugestivno pjeva o prošlosti i sadašnjosti, čvrsto opominje sutrašnjicu neka bude bolja od današnjice.
U knjizi Ptica na prozoru posebnu pozornost privlače specifični paradoksi, retorička pitanja, epiteti, personifikacije, simboli, eufemizmi, ironije, apostrofe i paralele te asonance, anafore, aliteracije i eksklamacije koje oplemenjuju zvonkost stihova koji će zasigurno podugo odjekivati u ušima svakog čitatelja. Marina se voli igrati riječima osobito u razgaljivanju teških depresivnih oblaka koji pritišću glavu hrvatskom čovjeku koji ne voli živjeti s iskustvom propalih iluzija. Slobodni su njezini razigrani stihovi, ali uzorna je njihova specifična ritmička uskladba.
Vratimo li se nakratko na zbirku domoljubnih i bogoljubnih pjesama Bijeli pelin, ne možemo zaobići zaključak kako je i u njima stara poetika u službi promidžbe istodobnih umjetničkih i domoljubnih učinaka. Začudni su prilozi sustavnom odgoju hrvatskoga naroda za otpor upornim srpskim i drugim mogućim agresijama koji se nudi u prikladnoj rečeničnoj melodiji, tempu i stankama sa specifičnim zvučnim podudarnostima te katkada začudnoj ritmičnoj organizaciji narodne mudrosti. Izobilje je iskonske uzvišenosti, suptilnosti i moćne sugestivnosti u povezivanju pomno probranih riječi, povremenom podsjećanju na dobro poznate hrvatske davorije i budnice koje su izvodile hrvatski narod iz okova ropstva. Simbolična ponavljanja i naglašivanja imaju ulogu ostvarbe suzvučja koje osvježuje novim mislima i starim domoljubnim izričajima koji nikada neće izgubiti na aktualnosti u našemu hrvatskom razumu i našim hrvatskim srcima.
Marinini su ohrabrujući stihovi sastavnice svesrdnih himni bratskoj ljubavi i ljudima dobre volje. Širitelji su ljubavi prema bližnjem, prema svakom čovjeku.
Zalijevajući tugom klice vječne nade u očekivanju boljeg svijeta, njezine nas pjesme produhovljuju, oplemenjuju i jačaju, ispunjaju nas radošću bistroga pogleda u budućnost. Sjemene nove nade, od okamenjenih suza grade suvremeno hrvatsko pjesništvo, daju veleban prinos ostvarivanju ljepše Hrvatske.
Ave, Marina! Na dobro nam se vratila sa zadivljujućim pjesmama!
Neka Te prati Božji blagoslov!
Dragi prijatelji, na pozornosti – hvala najljepša!
prof.dr.sc. Vlado Pandžić
